Što današnji učenici zahtijevaju

“Današnja djeca nisu hiperaktivna, već traže poticajnije aktivnosti”

- Kip Leland, LA Virtual School 

Svatko tko je nedavno predavao prepoznat će tri vrste učenika:

1. Učenici koji su istinski motivirani. To su oni o kojima sanjaju svi profesori (ujedno i oni koje najbolje znamo kako podučavati). Oni rješavaju sve zadatke koje im mi zadajemo, čak i više. Njihov moto je: ” Jedva čekam da dođem u razred.” Nažalost, sve je manje i manje ovakvih učenika.
2. Učenici koji prolaze kroz faze. To su oni, koji usprkos tome što duboko u sebi znaju da ono što uče ima jako malu ili gotovo nikakvu važnost za njihov život, su dovoljno dalekovidni da shvate da njihova budućnost ovisi o ocjenama koje će dobiti. Zbog toga uče “prave” činjenice noć prije ispita, dobivaju prolazne ocjene i postaju u nekoj mjeri uspješni učenici. Njihov moto je: “Naučili smo kako se “provući kroz školu.”
3. Učenici koji nas “isključuju”. Ovi učenici su uvjereni da je škola lišena zanimljivosti i da je apsolutna nebitna za njihov život. Zapravo, škola im je puno manje zanimljiva od bezbroj uređaja koje nose u svojim džepovima i ruksacima. Ova djeca su naviknuta da oni koji traže njihovu pažnju – njihovi glazbenici, redatelji, TV zvijezde, dizajneri igara – rade vrlo naporno da ju zarade. Kada ono što oni nude nije dovoljno intrigantno, ovi učenici istinski preziru trošenje njihovog vremena. U sve više naših škola ova grupa ubrzano postaje većina. Moto ove grupe? ” Zainteresiraj me ili ću umrijet od dosade.”

Dok se naše škole i obrazovni sistem prilično dobro nose s prve dvije grupe, treća grupa je pravi izazov. Zapravo, za profesore oni su najveći izazov. ” Zainteresiraj me ili ću umrijet od dosade “, zahtijevaju ovi učenici. I vjerujte mi oni su bijesni.

Ali zašto? To je pitanje koje zahtijeva odgovor.

Kada sam kasnih 60-ih radio kao profesor pripravnik u New York City’s East Harlemu stvari su bile drugačije. Da, postojali su učenici koji su bili vezani uz školu, oni koji su proveli dulje vrijeme u njoj i oni koji su odustali od školovanja. Zapravo, bilo je previše onih koji su odustali. Zasigurno mnoga djeca nisu bila zainteresirana. Mnogi od njih su se drogirali. Drugi su pokušavali promijeniti svijet – bilo je to vrijeme velikih previranja i promjena, a mnogi nisu.

Velika razlika između onda i danas je sljedeće. Djeca tada nisu očekivala da budu zainteresirana za ono čime se bave. Video igrice, CDi i MP3, današnji efekti – sve to nije postojalo. Život te djece nije bio toliko bogat – i pritom ne mislim samo na novac. Bio je manje bogat u smislu medija, komunikacija, te kreativnih mogućnosti vezanih uz izvanškolske aktivnosti. Mnogi, ako ne i većina njih nisu uistinu znali što znači pravi angažman.

Ali danas sva djeca to očekuju. Svaki pojedini učenik kojem predajemo imanešto u svom životu što ga uistinu angažira – nešto što radi, nešto u čemu je dobar, nešto što ima angažirajuću i kreativnu komponentu. Neki skidaju pjesme, neki repaju ili pjevaju na karaokama, neki igraju video igrice, neki miksaju pjesme, neki snimaju filmove, a neki se okušavaju u ekstremnim sportovima koje oprema i materijali 21. stoljeća omogućuju. Ali svi oni su angažirani.

Dijete intervjuirano za Yahoo 2003 konferenciju “Rođen da budem konektiran” je reklo: “Kad i nemam ništa za raditi, naći ću nešto na Internetu.” Drugo dijete je komentiralo: “Svaki dan nakon škole idem kući i skidam muziku – to je sve što radim.” A treće: “Na Internetu možeš igrati igrice, provjeriti svoj mail, razgovarat sa svojim prijateljima, kupiti stvari, i možeš naći stvari koje te zbilja zanimaju.” Mnogi od današnjih trećašića imaju nekoliko e-mail adresa. Današnja djeca sjede u svojim kućama za računalima izmjenjujući mailove sa svojim prijateljima. Današnja tipična djeca bez kompjutora imaju konzole za video igrice ili GameBoy. Život za današnju djecu može biti mnogo toga- čak i stresan- ali zasigurno nije neangažiran.

Osim u školama.

A tamo je toliko dosadno, da djeca naviknuta na ovaj drugi život, jednostavno to ne mogu podnijeti.

“Ali škola može biti poticajna.”, tvrde mnogi koje se bave obrazovanjem. “Ne razumijem što ih toliko zaokuplja u tom njihovom drugom životu, osim možda lijepe grafike.” Kako bih našao odgovor na ovaj komentar, nedavno sam pregledao tri najpopularnije kompjuterske i video igrice na tržištu. U lipnju 2004. godine to su bile: Grad heroja (City of Heros), multiplayer online role playing igra,Harry Potter i zatočenik Azkabana, akcijska igra za PlayStation 2 i Nastanak nacije (Rise of Nations), strateška igra za PC. Na svojim kutijama i web stranicama ove igre obećavaju klincima koji ih kupe i igraju različita zanimljiva iskustva. “Postoji mjesto na kojem svi mogu biti heroji.” “Dementori dolaze, i ovaj put Harry treba prijatelje” “Kompletna ljudska povijest u tvojim rukama.”

Ni slično onome što mi obećajemo djeci u našim školama.

A opis igara? “Stvorite svoje heroje” “Uzbudljive bitke!” “Susret…” “Uključi se….” “Leti….” “Istražuj…” “Pokušaj pobijediti svoje prijatelje.” “Uzbudljivo!” “Izazovno!” “Gospodar..” “Napad..” “Izgradi…” “Istraži..” “Vodi…” “Nemoj raditi sa.”

Niti slično opisu naših učionica i nastavnih planova.

Ono što je još bitnije, igre ispunjavaju svoja obećanja. Da to ne uspijevaju, ne samo da se ne bi tako dobro prodavale već ih uopće nitko ne bi niti kupovao.

U školi djeca nemaju “ne kupuj” opciju. Umjesto da im omogućimo da biraju što žele raditi (200 kanala! Proizvodi samo za tebe!) i da saznamo što ih interesira (logirajte se!- Čitav svijet je na korak do vas!) i tako razvijamo njihove osobne identitete (skinite svoju muziku za mobitel! Popunite svoj I-podove muzikom koju vi volite!), klinci u školama moraju „jesti ono što im je posluženo“.

A ono što im je posluženo u većini slučajeva je ustajalo, bezukusno i gotovo apsolutno pripada prošlosti. Jučerašnje obrazovanje za sutrašnju djecu. Gdje su programiranje, bioetika, nanotehnika – stvari iz njihovog vremena? Nema ih. Čak niti jednom tjedno, petkom.

Postoji još jedan razlog zašto su djeca toliko bijesna – oni znaju da nedostaje upravo ono što njih zanima.

Ali možda, samo možda kroz svoj bijes djeca nam šalju još jednu poruku – i pritom nam pružaju priliku da se povežemo s njima.

Možda – a ja mislim da je tako – nas današnja djeca izazivaju, svoje profesore, da se angažiramo na njihovom nivou, čak i s prastarim stvarima – stvarima koje mi smatramo važnima, npr. nastavnim programima.

Možda, kada bi pri učenju “starih” stvari učenici kontinuirano osjećali izazov i preispitivali granice svojih mogućnosti, donosili važne odluke svakih pola sekunde, i imali mnogostruke podatke sa različitih strana, kada bi imali ciljeve za koje bi se pitali mogu li ih doseći, žestoko igrali “igru” i prošli predmet, možda onda ne bi morali kako je rekao jedan klinac “smanjiti energiju” svaki put kad ulaze u razred.

Mislim da ovoj generaciji ne nedostaje “relevantnost” već angažmana. Koja je relevantnost Pokemona-a ili Yu-Gi-Oh karata ili Američkog idola? Djeca će savladati sistem deset puta kompliciraniji od algebre, razumjeti sistem deset puta složeniji od najjednostavnije ekonomije koju zahtijevamo od njih, čitati puno više od predviđenog – kada su im ciljevi vrijedni. Na nedavnoj BBC emisiji “Dijete našeg vremena” (Child of our Time), četverogodišnjaku, majstoru složene video igre Halo 2, ponuđena je igra kroz koju se uči koja je svjetlosnim miljama bila ispod njegovog nivoa, što je izazvalo njegovu frustraciju i bijes.

Činjenica je da čak i ako si najpoticajniji profesor stare škole nećeš uspjeti zadobiti pažnju većine naših učenika. “Njihova kratka moć pažnje”, kako je rekao jedan profesor, “je pogodna samo za stari način predavanja.” Oni sasvim sigurno nemaju kratku moć koncentracije kada igraju svoje igre, gledaju filmove, slušaju muziku ili surfaju Internetom. Sve više jednostavno ne toleriraju stari način – i bijesni su što nismo bolji prema njima.

Dakle, moramo naći način da prezentiramo naše nastavne planove na način koji bi ih angažirao. Ne samo napisati nove planove. Ili staviti nastavni plan online. BBC je, na primjer dobio od britanske vlade 350 milijuna funti da razvije digitalni plan. Zaključili su da bi gotovo čitav plan trebao biti baziran na igrama jer ako ne uspiju zaintrigirati učenike, bit će to bačenih 350 milijuna funti, a možda neće dobiti drugu priliku. Ali oni se bore u ovom nepoznatom svijetu.

Kako mogu/možemo i smiju/smijemo li napraviti to? Kao i sa igrama moramo naći sredstva, eksperimentirati i ponavljati. Možemo li si to priuštit? Da, jer kakve li ironije, angažiranje ne nije skupa, pomodna grafika, već ideje. Istina, današnje video igre imaju najbolju grafiku ikada, ali dugoročni angažman djece u igrama ovisi manje o onome što oni vide, a više o onome što rade i uče. U jeziku igara “igranje” pobjeđuje “vizualno” u svako doba dana.

I ako ne počnemo smišljati neke vraški dobre nastavne planove “igre” za naše učenike – i to vrlo brzo – svi će doći u školu noseći (barem u njihovim glavama) majicu koju sam nedavno vidio na klincu u NY “Ja nisam hiperaktivan, jednostavno ne slušam!”

Stoga, bok ja sam isključeni klinac u zadnjem redu sa slušalicama na ušima. Hoćeš li me danas zainteresirati ili ću umrijet od dosade ? Izbor je tvoj.